Istrcavam na ulicu.
U glavi mi odjekuje to ime.
Zaglusuje ga buka saobracaja, zamor prolaznika.
Hiljade bubnjeva mi udara u grudima.
U ritmu tog imena.
Ime.
Nadimak.
Znak.
Prijatelj.
Ako je to ime na papiricu, i ako, kako kaze gospodja D, tamo ima jos puno imena, onda mislim da znam koji je to papiric.
Prebiram po secanju.
Bice da je to onaj listic, istrgnut iz starog adresara,gurnut u zadnji dzep farmerica, kao podsetnik na sve one dane...i ljude.
Ali kako sam na to zaboravila!?
Izgleda da nam vreme ,poput bumeranga, vrati secanja kad najmanje ocekujemo.
Ako gospodja D nadje papiric, tamo cu naci adrese i telefonske brojeve starih prijatelja.
O, Boze! A sta ako ga ne pronadje?!
Hocu li se setiti svakoga od njih?
Jesam li zaboravila ulice, gradove i brojeve?
Imena pamtim, gradove pamtim...
Ulice i brojevi?
Nisu vise vazni... Sve se promenilo...
A mozda bi bilo lepo da probam da ih pronadjem.
***
Neko se, prolazeci pored mene, zateturao, okrznuo me ramenom, promrljao nesto poput Izvini, i nestao...
Rasprsio mi je oblacak secanja... Ostase samo pramenovi magle da mi se tope u rukama...
***
Uvlacim se u svakodnevicu... Navlacim na sebe masku prosecnosti.
Secanja ostavljam za noc.
Jer nocu nas iz tame vreba vreme...a ono daje mislima krila....
Nastavice se...